Gobi, ledeni kanjon Yoliin Am

Utabanom cestom krivudamo između planina koje smo jutros vidjeli s vrha dina. U njima je skriven još jedan prirodni biser Mongolije, Yoliin Am, Dolina orlova. Iako smo u srcu Gobija, gdje su padaline rijetke tijekom cijele godine, zimi dno kanjona ispuni ledenjak debeo desetak metara i dugačak nekoliko kilometara. Kanjon je tako dubok i strm da sunce ni usred ljeta ne uspije otopiti led, pa je među turistima poznatiji kao Ledeni kanjon. Iza svakog zavoja otvara se neki novi prostor. Iz jutrošnjeg zlatnog pijeska, zavoj za zavojem, uranjamo u sve intenzivnije zelenilo. Nakon nebrojenih zavoja nenadano se nađemo pred krvavim rascjepom koji kao kakva duboka rana presijeca brdo po pola. Rudarski inženjer iz naše grupe tumači nam sastav tamo crvenih vulkanskih stijena. U maloj dolini pred rascjepom parkirano je desetak turističkih džipova. Dalje, u rascjep, ide se pješice. Tko nije dovoljno nažuljao stražnjicu u vožnji pustinjskim džombama, može iznajmiti konja.

Kanjon se blago spušta u planinu. Litice su strme, tamno crvene i crne. Silazimo. Rijetki u parovima, uglavnom sami. To izgleda tako normalan izbor ovdje u Gobiju. Stijene svih oblika podsjećaju na poznata lica, likove ili životinje. Ako budemo uporni možemo vidjeti gdje se u stijenama gnijezde orlovi, govori nam Hangai. Dnom prekrivenim plavim cvijećem brza potok. Rascjep je ponegdje okomit i širok jedva nekoliko metara, pa potok teče cijelim dnom. Skačem s kamena na kamen. Neki hodaju po vodi, a neki bespomoćno stoje na skliskom kamenu, čekajući da naiđe netko tko će im pružiti ruku da preskoče.

Ledu, ni traga, ni glasa. Još jedan kilometar, uz zagonetan smiješak tješi nas Francuz koji se vraća. Nema ni orlova. Ali zato se iz procjepa iznad nas, pored žarećeg sunca, sljušti pravi pljusak. Netko otvori kišobran, ostali potraže zaklon ispod stijena. Tko to nosi kišobran u Gobiju usred ljeta? Hangai stoji na kiši i gleda u nebo. Stvarno nije nikakav problem biti mokar u Gobiju. Izađem iz zaklona i stanem pored Hangai. I tako sam već mokar od znoja. Vi ste nevjerojatno sretna grupa, govori mi Hangai, najprije konjska utrka, a sada i kiša koja padne jednom ili dvaput tokom cijelog ljeta. Prisjeti me na događaj koji se dogodio sinoć za vrijeme večere. Mala je Marija napučila usne i uz grimase počela brboljiti. Moj bi djed sada rekao da će biti kiše, rekla nam je tada Hangai. I eto kiše. Tri minute. Za deset smo već bili suhi.

Napokon stignem do vječnog leda. Ispred njega stoji nekolicina naših cura i gleda ga s nevjericom. Pola kubika prljave ledene mase stislo se uz stijenu kao da se srami. Ove je godine iznimno vruće, rastopio se, brani ga Hangai. Da, i naši džipovi kažu da je iznimno vruće, svaki dan pokoji zakuha. Fotografiramo se s ledenjačićem sa svim fotoaparatima.

Većina odluči vratiti se, a ja odlučim produžiti do izlaza iz kanjona. Nije daleko, vidi se po obroncima koji postaju manje strmi i više zeleni. Na izlazu, mala dolina obasjana suncem u kojoj pasu konji. Sjednem da predahnem. Otkad smo ušli u Mongoliju nema predaha za emocije, toliko je događanja, da se često preklapaju. U dolini vrisak djece koja se igraju naganjajući konje. I konji izgledaju sretni, nekoliko ih se na leđima valja u mokroj travi i maše nogama po zraku. Odjednom me uhvati strah da možda nisam dovoljno prisutan, da bih mogao nešto propustiti. Moram ostati prisutan.

U povratku se mimoilazim s turistima koji se spuštaju prema ledu. Smješkam im se kao Francuz.