Santiago de Cuba

Letimo iz Havane u Santiago de Cuba, bivši glavni grad. Morali smo se dići u tri i trideset, jer se i na unutarnji let mora doći tri sata prije.

Karta se inače kupuje unaprijed, ali za dodatnih dvadeset do trideset cuca, možeš kartu kupiti na i licu mjesta. U ručnoj prtljazi smiješ imati vodu. U aerodromskome restoranu možeš kupiti kavu i sendvič. Čaja nema. Aerodrom su izgradili Rusi. Od tada se ništa nije promijenilo. Avioni su nekad bili ruski. Sad su španjolski.

Santiago de Cuba je jedino mjesto na Kubi koje ima status heroja. Tu su se začele sve revolucije.

Vozimo se prema gradu. Ovdje ceste nisu bez rupa. Centar je na brdu iznad zaljeva. Voze brzo. Zbog temperamenta, kaže vodič. Kad se spuštaju gase motore. I auti i motocikli. Zbog štednje. Na prilazu gradu srušena stabla. Poharao ih uragan Sandy. Nisu još ni sve krovove popravili. Na Trgu Revolucije propinje se ogromni konj s brkatim konjanikom. Uokolo goleme metalne našiljene grede koje bi trebale predstavljati mačete. Stvaraju osjećaj u nebo vapijuće prijetnje. Puno su veće od konjanika, kaotično su nabacane, izazivaju nelagodu. Valjda je to i bio zadatak. Ne vjerujem da bi ijedan umjetnik izradio ovako nešto.

Usput promiču goleme Fidelove fotografije. I natpisi. La patria ante todo. Domovina iznad svega.

Santiago je u bitno lošijem stanju od Havane. Pola krova na glavnom željezničkom kolodvoru potpuno je urušeno. Sandy je tu napravio golemu štetu. Renoviraju se drvene kuće u kojima su živjeli Amerikanci. Oblažu ih drvetom karipskoga bora. Fino miriše.

Kad je Fidel shvatio da je diktatora Batista, koji je da bi došao na vlast ukinuo izbore, nemoguće svrgnuti legalnim putem, odlučio se na vojnu pobunu računajući na podršku siromašnoga stanovništva. Vojarnu Moncada napao je Fidel s grupom od sto trideset osam mladih pobunjenika. Bilo je to u petak 26. srpnja 1953., na blagdan Sv. Jakova, jer su računali na pijane vojnike. Netko ih je izdao, kaže vodič, pa su ih dočekali potpuno spremni. Batista je 1953. obnovio tu vojarnu, ali su poslije pobjede Revolucije namjerno pucali u vojarnu. Da vrate originalne rupe, kaže vodič. Neki izvori tvrde da je sve to bilo nespretno organizirano.

Iako je dobio petnaest godina zatvora, Fidel je uspio suđenje pretvoriti u svoju pobjedu. Njegova izjava „Povijest će me osloboditi“, postala je slavna. Batista je pod pritiskom svjetske javnosti 1955. amnestirao sve političke zatvorenike. 1959. je pobijedila Revolucija. Kubanci su dotada bili američki robovi. Izvozili su svu proizvodnju šećera, kave i duhana u Ameriku. Ništa drugo nisu proizvodili. Bili su ovisni o Americi. Nisu se mogli sami osoviti na svoje noge, pa je uskočio Sovjetski Savez. Bilo je i velikih planova. Izgradili su cijeli grad uz nuklearnu centralu koja nikad nije završena, a grad zajedno sa školama i vrtićima, nikad useljen. Zovu ga Grad duhova. Spominjala se i raketna baza. 1991. Rusi su se povukli. Nestala je njihova subvencija. Šest milijardi dolara godišnje. Kuba je ušla u razdoblje najveće gladi u svojoj povijesti. Nitko nije mogao ni zamisliti kolika će tek glad i kriza doći poslije. Te godine u nekoliko mjeseci ljudi su znali izgubiti petnaest kilograma, dok su spikeri na radiju govorili: „Za Kubu se mogu reći samo tri stvari: sloboda, ljubav i nada“.

U Santiagu živi petsto tisuća ljudi, a veća je gužva nego u Havani. Ima i više prosjaka. Mole šampone. Motoristi ponosno voze svoje cure. Na trgovima igraju domino.

I ovdje je groblje raskošnije od grada. Za fotografiranje moraš kupiti kartu. Mauzolej ocu Revolucije José Martiju, izaziva tjeskobu. Ispred mauzoleja vječna je vatra. Ima šest karijatida koje predstavljaju šest provincija. Svaka karijatida na srcu nosi grb svoje provincije. Zrake sunca koje se okreće oko mauzoleja uvijek padaju na zastavu. Kroz špalir od četrnaest kamenih kubusa, koji predstavljaju četrnaest bitaka, svakih pola sata izmjenjuje se straža. Vitki crni vojnici u maslinastim odorama s bijelim rukavicama, marširaju paradnim korakom. Dižu noge iz kuka u horizontalu, ruke preklapaju do srca, dok žari paklena jara, a bajuneti sijevaju na suncu. Zahtijeva se apsolutna tišina, pa mogu s punom pažnjom promatrati ta mlada do užasa ukrućena lica. Okrutno je ovako sapeti mladost. Sumnjam da bi se José s ovim složio. Iz razglasa se čuju zvona, a zatim bubnjevi i trube. Dok u ritmu bubnja vojnici lupaju crnim ulaštenim čizmama po sivo bijelim granitnim pločama, odnekud mi izroni biblijski stih: Klanjaj se Gospodinu Bogu svome i Njemu jedinome služi. Ovi crni mladići što prate ritam bubnjeva nisu lancima sputani. Odorama su sputani. I to je jedan od načina preživljavanja. José sjedi na velikom carskom prijestolju od bijeloga mramora s kamenom kravatom, kamenim prslukom i kamenim brkovima. Gleda dolje na osunčanu zastavu ispred koje stoji aranžman od bijelih, uvelih ruža. José izgleda više zabrinuto, nego sretno. Možda je već shvatio kako se ne dolazi do slobode. Ispod pijedestala je grb Jakubinaca. I oni su željeli slobodu.

U blizini je zeleni mauzolej. Za sve poginule u Revoluciji. Na grobu Tomas Estrada Palme, prvog predsjednika Kube, veliki crni anđeo. Jedan mauzolej ima oblik kule na tvrđavi. Elpido Quinones Y Familia imaju na kamenom križu razapet kameni buket ruža. Kameni golub drži maslinovu grančicu u ustima. Mnogi anđeli drže kažiprst uperen u nebo ili drže kažiprst na usnama ili podupiru glavu rukom ili imaju glavu zagnjurenu u rukama. Jasno pokazuju koliko je toga nedorečeno u ovom životu. Compay Segundo, 1907. – 2003., član Buena Vista Social Cluba, ima na nadgrobnoj ploči gitaru pokrivenu šeširom. Las flores de la vida, piše na dnu ploče. Emilio Bacardi Y Moreau, umro 1922., taj je otišao prije nego što je došla Revolucija. Ostavio je nasljednicima ogromno bogatstvo. Nasljednici su to ogromno bogatstvo morali ostaviti na Kubi. Nadam se da se Emilio u grobu ne okreće. S bogatstvom se nikad ne zna gdje će završiti. Njihov dom je sada muzej. Na grobu oca domovine, Carlos Manule de Cespedesa, žena ratnica sa štitom, u bijelom mramoru. Netko joj je u ruku utaknuo grančicu lovora. Carlos sjedi na kićenom postolju podno skraćenoga korintskoga stupa. Svaka moć na kraju završi u kamenu. Na parkiralištu ispred groblja autobus Girong iz 1960., napravljen iz jednoga komada. Pored njega originalni kubanski kamion, spojen zakovicama.

U Vijećnici, na glavnome trgu, Fidel je održao svoj prvi predsjednički govor. Pedeset godina poslije, Raul je na istom tom mjestu održao svoj prvi predsjednički govor.

Katedrala je zatvorena. Opasno je oštećena od potresa na Haitiju koji je bio posljedica sudara sjevernoameričke i karipske ploče. Vatikan im pomaže u rekonstrukciji.

Casa Grande, kolonijalni hotel iz tridesetih, poslužio ja za snimanje filma prema romanu Grahama Greena. Tu je i najstarija kuća na Kubi, kuća Diega Velázgueza, prvoga španjolskoga upravnika Kube. U kući je i živio i upravljao gradom. Izgrađena je u maurskome stilu. U atriju bunar i topionica zlata. Španjolce je zanimalo samo zlato. Nije im bilo žao originalne indijanske rukotvorine pretapati u poluge. Grede su iz cedrovine. I stari namještaj. U cedar ne ulaze insekti. Noviji namještaj izrađivali su iz ebanovine, hibiskusa i taome. Intarzije su iz slonovače. Ploče su stolova iz kubanskoga mramora. Porculan, kristal i keramiku uvozili su iz Evrope. Sobe nisu pregrađivane do stropa, zbog ventilacije. Žene su sjedile na balkonima i promatrale život na trgu kroz drvene rešetke. Nikada nisu izlazile. Sad je u kući muzej kubanskoga pokućstva od šesnaestoga do dvadesetoga stoljeća. Mlada Kubanka u uskoj, svilenoj, tirkiznoj bluzi udahnula je svojom pričom život tom glomaznom, starom namještaju. „Ima li tko neko pitanje?“, dodala je na kraju. „Što radite večeras?“, dobaci čovjek s crnim kamenom na prstenu. Diskretno se nasmiješila i zatvorila vrata.

Na trgu je prije uragana Sandy, bila hladovina. Sad nema nijednoga stabla, a sunce žestoko prži.

Vozimo se kroz bivšu najbogatiju četvrt Santiaga. Poneke su vile renovirane. U palači Bacardi, djeca imaju tulume. Većinom su visoke prizemnice s kićenim stupovima. Povremeno se pojavi dvokatnica s tornjevima. Vodič govori da su se prije prodavale za dvadeset tisuća cuca, a sada za sedamdeset. Imaju i zoološki vrt. Kaže da su lava tako slabo hranili da je počeo mijaukati kao mačka. Prolazimo kroz mikrorajon. Na balkonima uredno izvješeno rublje. Ulazni hodnik iskorišten za brijačnicu. Uokolo polomljena stabla. U aleji spomenika, betonski kubusi s imenima poginulih za Revoluciju.

Arhiva fotografija – Santiago de Cuba