Santiago de Cuba (2)

Posjećujemo kuću u kojoj je Fidel pripremao napad. Sada je muzej Siboney. Dovratci su obojeni u crveno. I kreveti. Odjeća im je boje zemlje. I ovdje traže pet cuca za fotografiranje. Dok ostali hodaju putovima Revolucije, gledam stablo koje samo na krajevima brojnih izdanaka ima skupine lišća. Male kubanske ptice slijeću na polomljene grane. Nismo imali pojma koliku je štetu uragan Sandy ostavio na Kubi. Na televiziji je New York bio u prvome planu.

Steven Spielberg dobio je ideju za Jurassic Park na Kubi, u Parku za učenje prethistorije. Nema tu nalazišta dinosaura, nego su zatvorenici od betona izradili prethistorijske životinje u naravnoj veličini i prethistorijske ljude u nadnaravnoj veličini. Za djecu i turiste. Kad dođu kišna vremena, dolina se napuni vodom, pa djecu dovode samo u sušnom razdoblju. I zahodi su u Flinstone stilu. Djeca tu rado dolaze.

Glavni turisti na Kubi su Kanađani. Dolazi ih više nego svih ostalih turista zajedno. Dobiju vize na šest mjeseci s mogućnošću produžetka na još šest mjeseci. Mi dobijemo vizu za jedan mjesec. Na dugački boravak najčešće dolaze njihovi penzioneri. Devetsto dolara na mjesec, all inclusive. Svaki hotel ima svoga doktora. Kuba ima najviše doktora po stanovniku na cijelome svijetu. U Miamiju priznaju kubansku liječničku diplomu. Liječnici na Kubi zarađuju pedeset dolara mjesečno, u Miamiju sedam, osam tisuća dolara mjesečno. Oni koji su htjeli otići s Kube, otišli su. Oni koji su ostali, sljedbenici su Fidela, kaže naš Aleks, koji obožava Fidela. Sada se I za Ameriku može dobiti viza. Na razgovor se čeka devet mjeseci.

Osam kilometara sjeverno od Santiaga, smještena je najstarija španjolska tvrđava, Castillo de San Pedro del Morro. Gradnja je započeta 1640. Dovršena je 1710. godine. Štitila ih je od gusara. Pogled s tvrđave je jedan od najljepših na cijeloj Kubi. Petrolej plavo more i modro nebo. Tu se nalazi i gusarski muzej.

Pripeklo travanjsko sunce. Obilazimo Muzej kubanskoga transporta. U vrijeme američkoga obilja, Kuba je bila puna Lincolna, Rolls Royceva, Cadillaca, Chevroleta. Buick je bio Raulov. Tu je i jedan mali auto koji se proizvodio na Kubi. I četiri auta koje je zaljubljeni Talijan dovezao brodom za svoju kubansku ljubavnicu: Volvo iz 1996., Cadillac iz 1986., Lincoln iz 1987. i Chevrolet iz 1941.

Plaža Siboney još se nije oporavila od uragana. Iskorijenjene kraljevske palme i devastirani bazen. Nema svlačionica. Vodič nam pokazuje luksuznu građevinu na obronku uz Karipsko more. Izgradio ju je jedan od Fidelovih generala za talijanske turiste, za kockanje i prostituciju. Kad su ga razotkrili, osudili su ga na smrt.

Kubanci uglavnom ne nose naočale i imaju svoje zube. Peru zube u restoranima, vode ljubav svaki dan, nevjerni su. Muškarci oko četrdesete mijenjaju ženu za mlađu, priča vodič. Educirani su da obavezno koriste prezervative. Kad svrši sa svojom djevojkom, Kubancu je najnormalnije nastaviti s nekom drugom. Može i na autobusnoj stanici. Može iako se uopće ne poznaju. Može iako se više nikada neće vidjeti. Može svaka kombinacija. Može petnaest minuta. Pogotovo ako autobus toliko kasni. Tko naiđe. Ili tko poželi. Vodič to objašnjava spletom okolnosti. Autohtoni Indijanci bili su poligamni, nisu imali obitelj kao nukleus. Španjolci koji su u svojoj zemlji živjeli katolički, ovdje bi se vrlo brzo raspojasali. Amerikanci su koristili Kubu za kockanje i zabavljane. Nakon pobjede Revolucije, na sve to nadovezao nametnuti ateizam i siromaštvo, pa su im preostale jedino seksualne igre. Žene su se osamostalile, pa sad i same biraju. Prostitucija je službeno zabranjena, ali Talijani nađu načina kako pridobiti maloljetnice. Kažem našem putniku da ne mogu zamisliti da on tu vabi cure. „Ni ja“, odgovori mi. „Ali mogu zamisliti da one vabe mene“.

Kubanci su kavaliri. Jedan iznosi svoju djevojku iz mora, da ne uprlja nožice u pijesku, a onda nam mirno pristupi. Pita našega putnika treba li mu chica. Kad mladić ode, putnik nastavi priču: „Ima još jedna mogućnost“, kaže, „mogu ja njemu ponuditi svoju curu. Bio bi iznenađen“. Možda i ne bi. Našoj putnici koja ima sedamdeset i četiri godine, mladi je Kubanac pomagao obući bermude. Kad je izašla iz toploga mora, puhao je vjetar i ona nikako nije uspijevala pogoditi nogavicu. Kubanci su kavaliri.

Prije uragana cijela je plaža bila u hladu, pa su je policajci stalno obilazili. Sada stoje uz šank s nadstrešnicom, dok uokolo prži sunce. Prolazi prastari bijelac s premladom Kubankom. Drže se za ruke. Policajci se ne miču.

U obližnjem restoranu popijemo još jedno piće. Ispred nas sjede crna djevojka, crni mladić i Talijan u kariranim bermudama s bijelim kožnim pojasom. Do pasa je gol. Samo mu gaće proviruju iz niskih bermuda. „Da si pristao na ponudu“, kažem našem putniku, „sad bi ti sjedio u ovakvom trojcu …“. „Pa morao misliti kako se vratiti u hotel“, odgovori. „Pričekali bi mi tebe petnaest minuta“. Trojac je pojeo večeru. Mladi crnac odlazi. Ostali putnici zdušno pričaju što se gdje jede.

Navečer gledamo plesače u Casa de la Trovo. Glazba i ples za turiste. Barem je prostor autohton. Drvenim stepenicama penje se na prvi kat. Drveni pod. Plešu salsu i na balkonu. Par animatora i živa glazba. Omanji crnac sa šeširom i punija crnkinja s punđom. Publika im se pomalo pridružuje. Uglavnom oni koji su tu očito duže. Jednokratni turisti piju svoje koktele i promatraju. Naočit, visok, izrazito crni mladić pleše s blijedoputom crvenokosom ženom, vrlo usklađeno.

Izađem na balkon. Trg pun mladih ljudi. Razgovaraju u grupicama. Netko zasvira gitaru, neki zaplešu. Sjede na kamenim klupama.„Želite li plesati salsu?“, upita me crni mladić. „Mogu probati“, odgovorim. Plešemo na balkonu. Naš putnik, nakloni se mladiću i preuzme ples. Ubrzo odlazimo. Dok na trgu čekamo autobus, gledam njihove mlade. Nema agresije, nema smeća, ne piju, ne puše. Da ne povjeruješ vlastitim očima. Vodič kaže da uglavnom ne koriste internet. Vrlo je skup, vremenski i sadržajno ograničen. Vozimo se pokraj drugih trgova i svuda ista slika. Subotnja je večer. Zabavljaju se međusobnom komunikacijom. Pažljivo slušaju jedni druge. Ostaje samo pitanje da li su s tim zadovoljni. Nigdje nema grafita.

Arhiva fotografija – Santiago de Cuba (2)