Dolazak

Sjedim uz prozor. Stjuardesa vježba uputstva za eventualnu evakuaciju. Osjećam neku sigurnost. Kao da ne putujem daleko. I daleko i blizu mi postaje isto. Ideja da vidim Kubu dok još nije obuzeta kapitalističkom duhom, prizove mi prizor koji sam gledala s mog balkona u Zagrebu, neposredno prije puta. Na ulici se zaustavlja derutan auto. Iz njega izlazi stariji par. Pokušavaju auto zgurati na parkiralište. Trude se iz petnih žila, ali ne ide. Iza njih se zaustavlja blistavi, novi, crni BMW. Iz njega izlazi mlad, visok, muškarac, obrijane glave, u crnoj majici koju napinju nabrekli mišići. Uzrujava se što ne može proći. Iza njega se zaustavi žena i dovikne mu da im pomogne. „Zašto bi im pomogo?“, kaže on i dalje uzrujano hoda oko svog crnog auta. Mlada žena pomogne starcima. BMW projuri, tik uz njezinu nogu.

To i Kubu čeka. Samo je pitanje vremena. I vraćanje etike i morala opet je pitanje vremena. Sad im je nametnut okvir u kojem se snalaze na različite načine. Ništa nemaju. Samo vremena imaju. Poslije će svašta imati, samo vremena neće imati. I uz najbolje namjere, nije lako doći do slobode. Kad se riješiš siromaštva i nedostatka slobode, dočeka te obilje i nedostatak identiteta.

Gledam bijelo krilo aviona u bijelom nebu. Pa iznad bijelog krila bude plavo nebo, a ispod bijeli oblaci.

Za ručak nam serviraju kinou, peruansku žitaricu koju jedu i astronauti kad lete svemirom. Trebat će snage za dugi let na uskim sjedalima. Putnici se šeću po prolazima. Neki u majicama s kratkim rukavima, neki u zimskim jaknama s kapuljačama obrubljenim krznom i vunenim kapama. Letimo već šest sati, ali nismo daleko dospjeli, jer treba sustići vremensku razliku. Još šest sati.

Pahuljasti oblaci pregrupiraju se svaki put kad bacim pogled kroz prozor. Avionsko krilo, sastavljeno od mnogih krilaca, drži me u stvarnosti. Nisam još pomaknula kazaljke na satu, pa izgleda čudno to blještavo sunce u dvadeset i dva sata. Prelijećemo Atlanski ocean. Krilca su se uznemirila. Gledam plavetnilo obloženo bijelim runom. Ne smetaju me turbulencije. Kažu da kad letiš iznad oluje prolaziš kroz takvo zračenje kao da si bio na deset mamografija. Sve je to samo informacija. Ona prva sigurnost udobno se smjestila i mogu mirno čitati. U dvadeset tri i trideset po našem vremenu, sunce blista po površini namreškanoga Atlantika. Spuštamo se na zelenu Kubu. Iz aviona se vide male nakupine građevina. Zrcalne. Simetrične. Jednake. Avion pucketa kao da hoda po tankom ledu. Sedamnaest i četrdeset pet po njihovom vremenu.

Putovanje kao kušnja, na kojem putnik odrasta ili doživljava katarzu. Putovanje kao preobrazba
ili ponovno rođenje, na kojem putnik pronalazi put do sebe, gubeći se u stranom i drugom.
Putovanje kao hodočašće u potrazi za nekim totemističkim predmetom ili mjestom,
gralom ili zlatnim runom, koji za putnika utemeljuju summum bonum.
Kružno putovanje, koje najčešće implicira spiralni razvoj prema dubljoj ili višoj svijesti o sebi.
Putovanje kući, Homerov nostos… Manfred Pfister

Ništa od toga nije bilo na Kubi. Nije trebalo ni usklađivati imaginaciju sa stvarnošću kao u Africi. Prvi prizori u Havani poklapaju se sa zamišljanjem. Stari automobili. Ljudi sjede na pragovima. To je Kuba. I naš vodič Aleks, rođen i odrastao u Sloveniji, studirao na Kubi, majka mu Hrvatica, otac Srbin iz istočne Bosne, žena iz Beograda, najbolje se osjeća na Kubi. Tamo ga nitko ne pita za identitet.

Govori Aleks o ogromnoj razlici između neoliberalne mladeži i ovih ovdje kojima je zabranjeno svako osobno bogatstvo. Imaju nezamislivo male plaće. Pet do pedeset eura mjesečno. Imaju besplatno školovanje. Trideset posto ih je s visokom naobrazbom, jer nije besplatno samo školovanje, nego i knjige i pribor, i uniforme i mlijeko do četrnaeste godine. S taxi šoferom možeš razgovarati o Dostojevskom. Imaju dobro zdravstveno osiguranje, naročito preventivu. Kondomi su im besplatni. Počinju ih upotrebljavati već u dvanaestoj godini. Prostitucija je zabranjena, a ipak ima dosta seksualnog turizma. Snalaze se, kaže. Vodič prepoznaje takve turiste izdaleka. Naročito Talijane.

Imaju i puno društava anonimnih alkoholičara. Do nedavno su svi pušili. Kad je vlada objavila da je pušenje nezdravo, prestali su pušiti. I Fidel je prestao pušiti. Vrlo su poslušni. Svo oružje je zabranjeno. Čak i hladno. Mesari moraju imati posebne dozvole za svoje noževe. Mačete mogu imati samo na poljima šećerne trske. Penzioneri redovito primaju penzije od kojih je teško preživjeti, pa i oni imaju besplatno mlijeko. Zato se krave ne kolju. Ako seljaci požele jesti govedinu, gurnu kravu na tračnice. Za ubojstvo čovjeka kazna je sedam godina. Za kravu deset. Imaju neku posebnu mješavinu indijskih Brahma krava i nizozemskih. Jezivo su mršave. Kreativni su. Sve se reciklira. Nema ambalaže. Nema viškova. Sve se upotrebljava. U apotekama nema gotovih lijekova. Doneseš recept i sve se smućka na licu mjesta. Na tržnicu doneseš svoju staklenku i svoju platnenu vreću za sve ono što kupuješ. Kad se nekome pokvari auto, odmah priskaču pomoći. Svi sve znaju popraviti. Vrlo kulturno voze, jer nema rezervnih dijelova. Paze da ne izazovu nepotrebna oštećenja. Voze optimalnom brzinom. Zbog štednje. Benzin je skup. Ceste se ne naplaćuju, osim jedne koja vozi strance u Varadero. U kazalište se ide masovno, jer je ulaznica skoro besplatna. Isto je i s kinom. Proizvode deset do trideset filmova godišnje. Država je izdašna. Filmski budžet je velik. Dobri su im filmovi. Kubanci plješću u kinu. Pošto su kino dvorane klimatizirane, u ljetnim danima gledaju i po pet filmova zaredom. Pornografija je zabranjena. U kinu je seksualni liberalizam. I na platnu. I u publici.

Nigdje nema vidljivog kaosa. Red se formira sam od sebe. U banci znaju ostaviti cipele u redu i otići obavljati druge poslove. Nema nigdje smeća. Nema baš ni kanti za smeće. Semafori su rijetki. I najsiromašnija kuća ima urednu okućnicu. I najstariji auto se blista od čistoće. I svi su čisti i lijepo obučeni. Bermude i pamučne majice živih boja. I nikako se ne bi moglo reći da nemaju volje za životom. Voće i povrće raste u izobilju. Kuba je jedina latinskoamerička zemlja u kojoj nema favela. Tko god želi graditi kuću dobije od države parcelu, priključke, sav materijal i inženjera. Samo rad treba uložiti. Ako to ne želi, može u predgrađu Havane dobiti socijalni stan u ruskim betonskim peterokatnicama koje zovu mikrorajoni. Tako smo i mi zvali naše socijalističke peterokatnice. Ipak, dodaje Aleks, u zadnje se vrijeme stvari mijenjaju. Pojavljuju se bogataši. Konobari, taxi šoferi, šoferi turističkih autobusa, sobarice… Ljudi koji rade za strance. Ljudi koji ne ovise o malim plaćama, nego skupljaju napojnice i postaju bahati. Čak i neki sveučilišni profesori ostavljaju karijeru zbog napojnica. Imaju neku naivnu sliku kapitalizma: jahta, luksuzni auto, vila s bazenom… Otvaraju i teniske klubove.

Svašta je Aleks stigao ispričati dok smo tri sata na aerodromu čekali iskrcavanje. Sporo se prolazi kroz kontrole. Dugo stojiš pred kontrolnom kamerom, sam u nekom uskom hodniku bez zraka. Iza stakla nasmrt ozbiljan službenik daje uputstva kako da se pomakneš. Malo lijevo, malo desno, pa malo naprijed i malo natrag. Zatim izađeš i beskrajno dugo čekaš dok svi putnici ne prođu kroz taj hodnik.

Sva bijeda čovjekova potječe odatle što nije u stanju mirno ostati u svojoj sobi.
Pascal, Misli, II

Dobivamo i kubanskog vodiča. Elio govori engleski. Pomalo. Inženjer je agronomije, ali mu se više isplati biti vodič. I šofer Raul je inženjer. Oteo mi je ruksak na kotačima, pa ga lagano vozi do autobusa. Ja vučem kofer. Tko mi je kriv što sam ostavila premalo vremena za pakiranje, pa ću sad te tri kile viška tegliti po Kubi. Autobus je novi. Uz cestu se blistaju rascvale ljubičaste bugenvilije, crveni hibiskusi i kraljevske palme. Voze se i zaprežna kola s volovima, i s konjima. Pasu i krave uz cestu, voze motori s prikolicama. Crveni, zeleni, ružičasti… Jedan auto stoji na cesti. Nad otvorenom haubom vijećaju muškarci. Ljudi sjede na kućnim pragovima. Mir.