Loading...

Sartène – ”najkorzikanskiji grad na Korzici”

Iz Ajaccia idemo u Bonifacio, opet preko brda. Na to smo već navikli. Na pola puta prolazimo kroz Sartène. Gradić, za koji je u 19. stoljeću francuski romantičar Prosper Mérimée napisao da je “la plus corse des villes corses” , najkorzikanskiji grad na Korzici. Postavljen visoko na hridi, stari grad se dojima kao utvrda. Granitne zidine, visoke kuće, mali prozori, ulaz u grad po uskim strmim stubama, labirint terasastih ulica. Sve izgleda podređeno zaštiti od neočekivanih napada. I nakon dva stoljeća gradić zaslužuje naslov ”najkorzikanskiji”. Lokalna uprava zabranila je ovdje betonsku gradnju, neonske reklame, satelitske antene, čak i zračne električne žice. Za nas, pravo mjesto da se upoznamo s najpoznatijim korzikanskim brendom – Vendettom.

Vendetta, čast i osveta

Smješten u neposrednoj blizini obale, mjesto je uvijek bilo na udaru stranih osvajača, najprije pirata i Saracena, pa Aragonaca, a kasnije Đenoveža. Od dvanaestog stoljeća, pa sve dok ih Đenoveži nisu potjerali, grad je bio sjedište neobuzdane obitelji Sgio, feudalaca koji su radije provodili svoju pravdu, nego li zakon otočnih vladara. S vremenom je grad postao utočište bjegunaca od otočnih zakona, kako je kasnije njemački kroničar Gregorovius zapisao: ”Grad nastanjen demonima”. U okruženju ubojstava, osvete i časti, razvili su vlastiti sustav rješavanja sporova: vendettu. Ubrzo se spirala osveta počela nezaustavivo širiti. Vendetta se nepovratno nadvila nad cijelim otokom.

Vendetta, korzikanski kôd časti, zahtijevao je da se muškarci krvlju moraju osvetiti za uvrede učinjene obitelji. Uzroci za osvetu su mogli biti ozbiljni kao umorstvo, ali i trivijalni kao kad koza zaluta u tuđi vrt. Rezultat je bilo začarani krug nasilja i ubojstava koja su se nastavljala generacijama. Obitelj je čuvala krvavu košulju žrtve, a muškarci se nisu šišali i brijali dok se osveta ne bi izvršila. Vremenom je sve više obitelji zapelo u taj začarani krug. Vrhunac je bio u 18. stoljeću kada je na svega 100 tisuća stanovnika na otoku, bilo petstotinjak ubijenih godišnje, a jedne godine čak 1390. Masovna krvoprolića činila su se iz trivijalnih razloga. Zabilježeno je da je zbog jednog stabla kestena bilo 36-oro mrtvih, a zbog ukradenog pijetla trinaest. Kada je Paoli došao na vlast, pokušao je stati na kraj ovom običaju. Njemu su trebali borci za slobodu, a ne da se ubijaju međusobno. Počinitelje je kažnjavao smrću, a obitelji koje su sudjelovale u osveti, obilježavao je na stupu srama. Paoli nije dovoljno trajao da bi u tome uspio. Nakon Paolija zavladali su Francuzi kojima je pak više odgovaralo da se Korzikanci međusobno ubijaju, nego da njih napadaju. No, jedna se osveta otela kontroli – obuhvatila je više od stotinu obitelji i zaprijetila da preraste u građanski rat. Francuzi su ih 1879. godine primorali da potpišu međusobni mir.

Danas je vendetta iskorijenjena. Posljednji zabilježeni slučaj dogodio se 1954. godine kada su dvije obitelji na sprovodu razmijenile uvrede. Nakon toga bilo je još nekoliko sprovoda.

Prije posjeta Korzici, pomisao na čast i osvetu asociralo me na Siciliju. To je rezultat marketinga, filmovi su nas pogrešno poučili. Da, i Sicilija ima svoj kôd časti. Zove se omertá. Doduše, nešto je mlađi od korzikanske vendette, datira iz 16. stoljeća. Po njemu je zabranjeno zločin prijaviti vlastima i na bilo koji način surađivati s vlastima. Obitelji sporove rješavaju same međusobno – Cosa Nostra. Rezultat je sličan korzikanskim osvetama, ali s nešto manje mrtvih. Američki filmovi nepravedno su izjednačili sicilijanski kôd časti s mafijom. Mafija je nastala u Americi krajem 19. stoljeća i postala je sinonim za organizirani kriminal. To s čašću nema veze.

Vendetta je obilježila Korziku i Korzikance. Balsac je napisao novelu ”La vendet”, a Dumas ”Korzikansku braću”. Obojica obrađuju temu korzikanskih emigranata, koji ni daleko od kuće ne mogu pobjeći od tradicija svoje domovine. Danas se na vendettu gleda kao na živopisno podsjećanje na nemirnu prošlost. Ali to ipak pokazuje duboke i trajne proturječnosti u korzikanskom društvu. Unatoč tome što bi se privremeno ujedinili u borbama protiv dominacije, Korzikanci se nisu mogli prestati boriti međusobno. Ta podvojenost postoji i danas.

Nož, originalni suvenir

Ako volite trajne suvenire, a ne jestive kao ja, onda vam na Korzici ne preostaje drugo, nego da kupite nož. Na Korzici nema zaseoka u koje je stupila turistička noga, a da nema prodavaonicu noževa. U seoskom i siromašnom društvu, nož je stoljećima bio od velike važnosti u dobru i zlu: na poljima kao alat za rad ili u uličicama gradova poput Sarténe, kao oružje za rješavanje obiteljskih razmirica. U prodavaonicama noževa, koje su sada pretvorene u suvenirnice, nude se noževi na preklapanje. Ovaj originalni suvenir stoji 20 do 50 eura. Za kolekcionare ima ih i za tisuću eura. Na onim ‘turističkim’, na oštrici je ugravirana ”Vendetta” ili maorska glava s korzikanske zastave. Cijenu određuje obrada drške. Ona tradicionalna je od kravljeg roga, ali nude se od svih vrsta drveta, rogova jelena, ovna ili koze, od kljovi divljih svinja pa i od bjelokosti. Iako se turistima prodaje kao tradicionalno oružje delikta, Korzikancima je ostao simbol duha neovisnosti i slobode.

Vendetta Corsica

U Catenacciu, Corsica

U Catenacciu i liste čekanja pokajnika

Sartène je poznat po još jednom običaju, drevnoj procesiji “U Catenacciu”. Održava se u noći na Veliki petak i doslovno znači ”u lancima”. Jedna je od najstarijih tradicijskih događanja na Korzici. Održava se u svega nekoliko mjesta, a Sartène slovi kao mjesto gdje je ona najdramatičnija. Procesija je mješavina vjerskih elemenata Isusova križnog puta s pokorničkim običajima korzikanske bratovštine flagelanata iz 16-og stoljeća. U početku su pokajnici iz Sartène bile osobe koje su izvršile velike zločine. Razbojnici i ubojice koji su na taj način željeli iskupiti grijehe. Na putu dugom dva kilometara okupljeni narod ih je kamenovao. Danas toga više nema pa je red čekanja za glavnog pokajnika dug – čeka se i po deset godina. Svijet se nije puno promijenio. Grešnika koji bi s malo tjelesne patnje htjeli izbrisati sve svoje grijehe ne nedostaje. Identitet glavnog pokajnika, uvijek muškarca, ostaje nepoznat, zna ga samo glavni svećenik. Zakrabuljen u odoru boje krvi, pokajnik nosi tridesetak kilograma teški križ, a na nogama vuče dvadesetak kilograma teške lance. Na putu mu pomaže drugi pokajnik, zakrabuljen u bijelo, koji predstavlja Šimuna, a prati ih još osam pokajnika zakrabuljenih u crne tunike iste bratovštine.

Procesija je meta velikog broja uskršnjih turista, ali tajnovitost oko identiteta glavnog pokajnika izaziva interes i lokalnog stanovništva. Ljudi koji iz cijele Korzike dolaze u Sartène sudjelovati u procesiji, svjedoče snažnoj vjeri koja prkosi vremenu i promjenama u društvenom i religijskom životu korzikanskog puka.

U Liò di Roccapina

Sartène ostaje za nama. Pred nama se otvara Mediteran. Zaustavimo se na vidikovcu pored malog hotela uživati u prizoru. Konobarica pita odakle smo. Nikad nije čula za Hrvatsku. Prema jugu, u plavetnilu, nazire se Sardinija. Ispod nas, u dubokoj uvali sakrila se snježno bijela plaža Roccapina. Jedna od najljepših u tom kraju. Iznad nje, na vrhu brda leži monumentalni granitni lav. Prema legendi tu je živio hrabri plemić koji je prkosio Saracenima. Zbog njegove hrabrosti prozvali su ga Lav od Roccapine. Jednom prilikom, u lovu je na brdu sreo prekrasnu djevojku u koji se zaljubio. No, odbila ga je. Od tuge je poželio umrijeti i bio uslišan. Okamenjen je granitnog lava. Korzikanci vole okameniti nesretne ljubavi.

Roccapina, Corsica

Roccapina, Corsica

Corsica

Nadomak Bonifacia prolazimo veliko opožareno područje. Vatra je na Korzici veliki problem. Ljeta su suha, a vjetrovi jaki. Sredstva su ograničena, a maćeha Francuska daleko. Prije nekoliko desetaka godina dogodio im se veliki porast broja požara. Sumnjajući na piromane, povećali su nadzor i otkrili bizaran razlog. U to doba Europska unija je subvencionirala uzgoj krava na otoku. Trebalo je samo dokazati posjedovanje zemlje za pašu. Korzikanci nisu puno marili za krave, ali su osjetili priliku za zaradu. Počeli su paliti makiju, što se često razvijalo u devastirajući požar. Subvencije su ukinute, zemlja se oporavila, ali krave su ostale. Sada su veliki problem. Danas otokom luta više od 10 tisuća divljih krava. Zimi smetaju na prometnicama, a ljeti se čitava krda spuste na plaže i otjeraju turiste. Štite ih društva za zaštitu životinja, a gradonačelnici priobalnih mjesta nemaju sredstava da ih presele ili ograde. Na plažama su nikle table s upozorenjem: „Oprez! Ne prilazi! Opasne krave.“

2017-10-20T10:32:35+00:00