Loading...

Corte, srce Korzike

Nakon desetak kilometara vožnje u unutrašnjost otoka okruženi smo šumama i velebnim planinama. Na vrhovima još ima tragova snijega. Kao da smo u Alpama. Idemo u Corte. Za upoznati duh Korzike treba se odmaknuti od turističkih destinacija na obali.

Kažu da je Corte srce Korzike, iz više razloga. Prvo, zato što je geografski tako smješten, a drugo, u 18. stoljeću je ovdje proglašena Republika Korzika, kratko i jedino razdoblje otočke neovisnosti. Konačno, ovdje se nalazi jedino sveučilište na otoku, dobar razlog za naslov Srca Korzike.

Corte, Corsica

Corte, Corsica

Corte, Corsica

Corte, Corsica

Corte, Corsica

Kako se približavamo gradiću, prvo što se može uočiti je Orlovo gnijezdo, utvrđena citadela na strmoj stijeni iznad grada. Sagrađena je u 15. stoljeću. Za ondašnje prilike bila je neosvojiva, ali ni za ovdašnje turiste nije laki plijen, posebice po ovoj žezi. Za one kojima nije do hodanja, iz donjeg grada vozi turistički vlakić do samog ulaza u muzej pod zidinama. Ako se krene pješice, može se kupiti suvenir sa simbolom Korzike. Ima ih na svakom koraku. Najslikovitija je glava s njihove državne zastave – ”La Testa di Moru”, crna maurska glava na bijeloj pozadini s povezom na čelu. Zasigurno najneobičnija europska zastava. Legenda kaže da je nastala kada je u 11. stoljeću kralj Peter I Aragonski potjerao Arape s otoka. Na proslavi pobjede natakli su na koplje maursku glavu. Iako Korzika nije nikada bila aragonska, uzeli su maursku glavu za simbol borbe za slobodu. Isprva je povez bio preko očiju, a kad je Paoli proglasio neovisnost Korzike, podigao je povez na čelo, simbolizirajući tako da je korzikanski narod konačno progledao. Francuzi su je kasnije zabranili pa je postala zastava pobunjenika. Tek je 1980. godine opet proglašena službenom korzikanskom zastavom.

Corte, Corsica

Corte, Corsica

Corte, Corsica

Za tri eura, vrijednost pola Pietre u obližnjem baru, nikako ne treba propustiti antropološki ‘Museu di Corsica’. Smješten u podnožju Citadele, u 19. stoljeću je bio vojna bolnica, a u Prvom svjetskom ratu njemački zatvor. U njemu se može bolje upoznati s životom stanovnika, njihovom ekonomijom i kulturom, od davnih dana do danas. Tu se sigurno može pronaći ključ za razumijevanje današnje Korzike. Usred ljeta muzej nudi još jednu neprocjenjivu pogodnost – klimatiziran je. Na najvišem katu izlazi se na uspon za Citadelu.

Citadela na visokoj stijeni zaista je atraktivna, ali u Corte se ne dolazi radi nje, nego zbog povijesnog značaja grada. Tu su 1755. godine korzikanski građani ratificirali ustav kojim se proglašava korzikanska neovisnost od Đenove. Za predsjednika je izabran Pascal Paoli. Bio je to prvi demokratski ustav današnjeg svijeta, trideset godina prije Francuske revolucije i američke Deklaracije o neovisnosti. Pravo glasa dobili su žene i muškarci stariji od dvadeset i pet godina. U to doba žene su jedino u Švedskoj imale izvjesna ograničena prava glasa. Republika Korzika je prva država u svijetu koja je izjednačila prava glasa muškarca i žena. Većina evropskih država je to učinila tek dva stoljeća kasnije, a Švicarska na primjer tek 1971. godine. U to doba Korzikanci su bili primjer naprednoj Europi. J.J. Rousseau ih je posebno istaknuo u svojoj važnoj knjizi “Društveni ugovor”, u kojoj se bavio pitanjima subjektivne i kolektivne odgovornosti. Čak se i drugi buntovnik, Voltaire, inače gorljivi Rousseauov protivnik, složio s njim u pitanju Korzikanske Republike.

Borba za neovisnost trajala je dvadeset i šest godina. Započeo ju je Giancinto Paoli, a završio njegov sin Pascal. U tom ratu se Đenova toliko iscrpila, da je na kraju odustala od otoka i prodala ga Francuzima. Ovima je trebalo četrnaest godina da ostvare to pravo i osvoje ga. Toliko je trajalo jedino razdoblje korzikanske slobode. Pascal Paoli je pobjegao u Englesku.

Dok se borio za neovisnost Paoli je imao podršku i obitelji Bonaparte – Napoleonov otac bio je njegov tajnik. No, nakon što su Francuzi osvojili Korziku, Bonaparte stariji je promijenio stranu. Zauzvrat je dobio priliku da sina školuje u vojnoj školi. Dvadesetak godina kasnije, kad je započela Francuska revolucija, amnestirani su svi politički protivnici pa se Paoli vratio iz izgnanstva ne bi li opet izborio samostalnost. Otvoreno je surađivao s Francuzima i bio je izabran za predsjednika oblasti, no potajno je i dalje surađivao s Englezima. U složenim odnosima rojalista, revolucionara i korzikanskih nacionalista, nitko nije bio siguran tko je s kim, a tko protiv koga. Mladi poručnik Napoleon, također se vratio na Korziku. Priključio se lijevom krilu revolucije, Robespierrovim Jakobincima i osnovao dobrovoljnu korzikansku Nacionalnu gardu. No, nije dijelio stavove svojega oca, nego se priključio Paoliju u borbi za neovisnost. Svoju je Gardu stavio na raspolaganje nacionalistima. No, ubrzo je među njima, zbog Paolinog nepovjerenja, došlo do neslaganja i Napoleon je napustio Paolia i zajedničku borbu za neovisnost. Zato ga Korzikanci ne vole. Kad je izgubio podršku Nacionalne garde koju je vodio Napoleon, Paoli je u pomoć pozvao svoje prijatelje Engleze, koji su rado prihvaćali svaki izgovor za sukob s vječnim neprijateljem Francuskom. Opsadom i bombardiranjem Nelson je porazio utvrđene Francuze u Bastiji, Sant Floranu i Calviju. Protjerivanjem Francuza s otoka, nastala je anglo-korzikanska kraljevina, koja doduše nikad nije postala dio Britanskog imperija pa nije bilo jasno tko upravlja njome – da li engleski kralj George III ili predsjednik Protektorata, Pascal Paoli. Dok su se oni nadmetali oko ovlasti, u rat se uključila Španjolska na strani Francuske. Britanci su se ubrzo povukli s otoka i tako je propao drugi pokušaj osamostaljenja Korzike. Otac nacije, Pascal Paoli ponovno je pobjegao u Englesku.

NFLC , ”Fronte di Liberazione Naziunale Corsu”

U stoljećima koji su slijedili, pa sve do danas, Francuska nije pokazala previše brige za Korziku. Zato je čežnja za slobodom i neovisnošću živa i danas. Prijelomni trenutak kada je čežnja opet prerasla u oružanu borbu je pad višestoljetnog francuskog kolonijalnog imperija, osobito gubitak Vijetnama 1955. i Alžira 1962. godine. Do tada je veliki broj Korzikanaca kruh zarađivao u kolonijama. Tamo je, s obzirom na broj stanovnika, tada bilo zaposleno dvadeset puta više Korzikanaca nego ostalih Francuza. Gubitkom kolonija Korzikanci su se vratili kući, gdje je već vladala nezaposlenost. Da nevolja bude veća, Francuska je i druge Francuze iz afričkih kolonija naseljavala na otok. U demografski i ekonomki slomljenoj Korzici počeli su se rađati regionalni nacionalistički pokreti. Iz njih je izniknuo NFLC – ”Fronte di Liberazione Naziunale Corsu” koji je i danas aktivan. Nešto kao IRA ili ETA u Sjevernoj Irskoj i Španjolskoj. U proteklih četrdesetak godina izveli su nebrojene bombaške napade na policijske stanice, vojsku, turističku infrastrukturu i pljačkali banke. Uživali su razmjerno jaku podršku naroda sve do 1998. godine kada su u Ajacciju ubili francuskog prefekta, upravitelja otoka. Od tada im je podrška pala. Posljednju oružanu akciju izveli su 2011. godine s 38 bombaških napada na vile francuskih građana, ne bi li time obeshrabrili njihov dolazak na otok. No, 2014. godine su objavili da prekidaju oružanu borbu. Žele izaći iz ilegale i započeti borbu na političkoj sceni. Sada je njihov bunt vidljiv samo na grafitima i prošaranim prometnim putokazima. Po prvi puta u povijesti je 2015. godine jedan korzikanski autonomist pobijedio na regionalnim izborima. Zanimljiva je njihova prijetnja iz 2016., kada su naoružani do zuba i u crnim kapuljačama poput ISIS-a, zaprijetili ISIS-u da će mu žestoko uzvratiti budu li pokušali utjecati na lokalne muslimane ili pak izveli na Korzici neki teroristički napad.

Corte, Corsica

Corte, Corsica

Vrijeme je za nastavak našeg putovanja. Skupljamo se na glavnom trgu. Za razliku od ostalih gradova, na čijim glavnim trgovima uglavnom stoji Napoleon, ovdje je ipak Pascal Paoli. Na susjednom trgu s kipom generala Gafforia, još jednog borca za neovisnost, fasade su izrešetane mecima. Izgleda kao Vukovar nakon rata. U okolnim uličicama s kuća otpada žbuka. Ne mari se za estetiku. Calvi živi svoj usporeni ritam. Ovdje caruje duh ponosa i nepokorivosti.

2017-10-20T00:34:06+00:00