Bagamoyo

AFRIKA – Putopis 17/22

Sedamnaesti dan. Izlazak sunca kratko traje. Blizu je ekvator. Kroz plavičaste oblake prvo se nazre nježno svjetlo, pa izviri purpurna polulopta. I dok trepneš okom, evo sunca. Žurimo na trajekt. Zato smo se i digli rano. Da izbjegnemo red. Red se ipak ne može izbjeći. Ima li ovdje ikoje mjesto gdje nema redova?, pitam se jer mi se već smučilo. Oni koji stalno putuju s profesorom kažu da se nigdje nisu toliko načekali kao u ovoj Africi. Gledam ženu u narančastoj halji s narančastim velom. Nosi na glavi narančastu plastičnu kantu punu rajčica. Muškarac nosi dijete. To je ovdje rijetka pojava. Ovi nisu vitki. Izgledaju nekako zbijeno. Kao da nemaju vrat. Mala Marija pita mamu što je to veleprodaja. Znači li to da se kupuje bez plaćanja? Ništa u životu ne dobiva se mukte, kaže joj mama. Život je mukte, kažem ja. Nije, život je skup, zareži joj mama. Pred očima mi bljesne smijeh Masaja u invalidskim kolicima. Iz malenog autobusa s dvanaest sjedala izađe dvadeset i četiri putnika. Čekamo u redu dva sata. Plovimo pet minuta. Zatim se vozimo prema tržnici robova. Bagamoyo. Grad je osnovan krajem osamnaestog stoljeća kad se nekoliko muslimanskih obitelji iz Omana nastanilo na obali. Trgovali su solju i ubirali poreze od lokalnog stanovništva. U prvoj polovici devetnaestog stoljeća Bagamoyo postaje trgovačka luka za bjelokost i robove. Dvadeset milijuna robova izvezeno je odavde u Ameriku. U arapske zemlje još i više, jer je do tamo put bio jednostavniji. Američki robovi su preživjeli. Arapski nisu. Devet mjeseci hodali bi okovani robovi s jezera Tanganjike do ove luke. Nosili su slonovaču i mangrovo drvo. Do Saudijske Arabije hodali bi još dvije godine. One koji su bili predviđeni za plovidbu ukrcavali bi po dvjesto na jeda