Širaz

Širaz. Sa zida ulaznog hola hotela Elysee gledaju nas pjesnici: Sadi iz trinaestoga, Hafiz iz četrnaestoga stoljeća i Karim Kan, osnivač dinastije Zand koji je u osamnaestom stoljeću u Širazu uspostavio svoju prijestolnicu. Kad su Kadžari prijestolnicu preselili u Teheran, Širaz je postao središte provincije Pars, odnosno Fars, jer Arapi ne mogu izgovoriti glas p. Spominje se još prije četiri tisuće godina, ali su ga Arapi do temelja spalili, uključujući sve njihove knjige. Sve što nije arapsko moralo je nestati. Zato je pjesnik i povjesničar Firdusi rekonstruirao iransku povijest u pedeset tisuća dvostiha. Poezija je uvijek bila dozvoljena. Šahname je poetska knjiga legendi o povijesti Irana. Iranci Širaz doživljavaju kao središte ljubavi i poezije. Njegovi stanovnici su uvijek nasmijani, strpljivi i usporeni. Ostali ih smatraju lijenima. O vrtovima na Istoku pisao je još Andre Godard: Vrt je pravo čudo u ovom podneblju surove i suhe klime. On je zaklon od blještave svjetlosti i nesnosne dnevne vrućine, svježina koju daju krošnje drveća, žubor vode. Ovdje se prvo uredi vrt, pa se tek onda misli na gradnju kuće. Sjedeći pored potoka, odluče napraviti ustave i bazene. Procvatu ruže, odluče napraviti kolibu. U Širazu su u prvom planu vrtovi, aleje i perivoji. Kao da i nemaju drugoga posla nego da uzgajaju cvijeće i slušaju cvrkut ptica.

Nad gradom se širi lijena usporenost, topla prašina svjetluca na suncu, počinje perzijski dan sav od opuštenosti.

Ponedjeljak je dobar dan za posjet vrtu. Svaki je dan dobar za posjet vrtu.

Iran_3596 Iran_3637

Vrt Eram je vrt s najvećim brojem biljaka u Iranu. Gledam cvijeće iz vrta moga djetinjstva: petunije, zlatice, turski karanfili, narcise, kadife, pelargonije, cinije, ruže… Rekonstruirali su ga Kadžari. Vrtna građevina je ružičasta. Trideset i dvije sobe u dvije etaže dekorirane su Hafizovim stihovima. I tu nas proganjaju za fotografiranje. Jedan se s nama fotografirao, pa poslije pretražio cijeli vrt da se s nama fotografira i njegova žena.

Džamija Nasir Ol Mok izgrađena je prije sto godina. Ima dva iwana. Jedan ima stupove. Drugi je zatvoren prozorima. Svjetlo prodire kroz vitraje i stvara dugine boje na podu. Ovo je džame džamija. Izgrađena je novcima privatne osobe, ali je poklonjena narodu za molitvu.

Palača Karim Kana se spominje u knjizi Šahname. Izgrađena je u vrijeme dinastije Zand, osamnaesto stoljeće. U unutarnjem dvorištu rastu naranče. Unutar palače je mala oktogonalna prostorija s fontanom u sredini, rezidencijalni dio palače. Hamam ima tamni pretprostor za presvlačenje. Vodu u bazenu su mijenjali za svako kupanje. Ispod velike bakarne posude gorila je vatra. Toplina jedne svijeće mogla je održavati toplinu vode. Ima i podno grijanje. Bazen su koristile žene ujutro, muškarci navečer. Oko vrta su privatne odaje.

Čempres se često koristi za dekoracije. Uvijek je zelen. Simbol je vječnoga života.

Mauzolej Ebne Hamzeh pun je žena. Čitaju Kuran i radoznalo nas pogledavaju. Jedna me ponudi datuljom obloženom sezamom. Ne smeta im što preskačemo preko njihovih nogu. Na podu žene, na zidovima i stropovima nebrojena ogledalca. Blješte ogledala. Blješti mnoštvo očiju ispod crnih čadora. Pokušavam se usredotočiti. Ne mogu. Legenda kaže da su Hamzehu odrubili glavu, a on je  još tri dana čitao Kuran. Nakon toga je umro i postao svetac.

Iranski pjesnici živjeli su u vrtovima. Najveći liričar Irana Šemsudin Muhamed Hafiz nije izlazio iz Širaza, dok je Sadi obišao pola svijeta. Oko Hafizovog groba ruže, zumbuli, perunike, jasmin i jorgovan. I mnoštvo ptica. Uokolo hodaju s kutijama iz kojih kanarinci izvlače Hafizove stihove, kao proroštvo.

Ljudima je važno proricanje. Slušaju astrologe ili se za svaku odluku koju trebaju donijeti, obraćaju nekom muli, koji zažmirivši, nasumce otvara Kuran, upire prstom na neki ajet, zatim ga čita i tumači, kako bi oni sami nalazili odgovor na ono što ih muči. Neke žene, kad moraju donijeti odluku, odlaze na trg kako bi se u prolazu uhvatile za prvu rečenicu koju čuju, te nju tumače kao uputu Proviđenja.

Hafiz je znao cijeli Kuran napamet. Tko zna Kuran napamet, ima nadimak Hafiz. Svaka kuća ima njegovu poeziju. Knjige se nasumično otvaraju. Na dočeku Nove godine uvijek se čita Hafiz. Pokopan je usred vrta u kojem je proveo najveći dio svoga života. Na osam mramornih stupova viših od deset metara postavljena je velika smaragdna kupola od majolike. Pod kupolom je sarkofag ispisan Hafizovim stihovima. O, ti, koji navraćaš na moj grob/Poželi nešto./ Ovdje će biti mjesto hodočašća/ za sve grješnike dobrog srca. Nazivali su ga tumačem tajni. Ima mladih koji ne propuste ni jedan dan da ne dođu na pjesnikov grob. Na grob dolaze parovi da si čitaju poeziju. Ima i profesionalnih čitača. I mi smo čitali. Spajanje s Tobom iščekujem, da se života odreknem,/ ptica sam rajska, daj da zamkama svijeta umaknem.

Za me, pticu lijepa glasa, nije mjesto kavez taj,/ nije tamo mjesto za me, odoh ja u cvjetni raj./ Zašto dođoh, gdje sam bio, nitko nije shvatio,/ žalosno je što sam bitak svoj dobrano tratio.

Grob u kojem je pokopan Abu Abdulah Mušarifudin ben Muslih Sadi nismo posjetili. Za razliku od Hafiza koji je čitav život proveo u jednom vrtu, Sadi je trideset godina lutao po svijetu. Preko Kavkaza, Gruzije i Migrelije otišao je u Bizant. U Konstantinopolju je stupio u službu kao gonič mazgi. Otpješačio je do Palestine. U Jeruzalemu je od goniča mazgi i prosjaka dogurao do raznosača vode i ratnog zarobljenika. Izbavio ga je neki bogati trgovac iz Bagdada. U Bagdadu je postao derviš. Iz Bagdada se vratio u Širaz. Nastanio se u vrt s potokom. Tu je izgradio skromnu tekiju. Dane je provodio gradeći bazene i lule za česme. Do nakraj svijeta mnogo sam hodio,/ sa svakim iduć’ život provodio,/ svugdje u svijetu koju slast našao/ sa svakog gumna koji klas nabrao.

Premda je korist krupna od lijepa govora,/ Djelom se okiti, Sadi! Mani se govora!

Sadi je bio putnik, učitelj i moralist; njegove su izreke riznica mudrosti. No, najveću popularnost u Iranu ipak uživa Hafizova poezija koja priča o ljubavi, ljepoti i nesebičnosti, što samo po sebi otkriva mentalitet iranskog naroda. Lijepo je čuti da mi imamo ključ od vrata dobrobiti.

Na Trgu Karim Kana jedemo sladoled s rižinim rezancima. Visoki mladić u narančastom kombinezonu skuplja otpatke metalnom hvataljkom. Mislila sam da tako spor pokret nije moguć. Kao da i nije u pokretu. Tu se mogu vidjeti vrlo kreativne muške frizure. Svašta se može stvoriti od mnoštva kose.

Bazar im je pravi labirint sastavljen od mnoštva prolaza. Iz jednoga izrone Simona i Margareta. Izgledaju  zadovoljno. U mnoštvu ponuda izabrale su lijepe ogrlice. Atefe nam prevodi Hafizove poruke. Budi leptir koji leti oko svijeće bez obzira što bi mogao biti spržen.

Uz dobru glazbu, večeramo dobru pizzu. Zatim prođemo kroz vrata Kurana. U islamskom svijetu vlada običaj prije odlaska na put, proći ispod Kurana. U maloj sobi na vrhu vrata nekad je bio rukom pisani Kuran. Vrata su dio zone za piknik. Nude nam čaj i nargilu. Izgledaju tako opušteno kao da nemaju nikakvih briga. Može li to stanje biti prijelazno? U blizini je golema stijena iza koje ostakljeni čelični mastodont kriči oblinama koje strše u nebo. Pola se grupe ostane šetati serpentinama do tog hotela. Vozimo se kroz grad koji sav treperi od boja. Jedan sat prije ponoći dućani su otvoreni. Ujutro nas čeka Perzepolis, Kirov san.

2017-08-30T13:52:24+00:00