Ardabil

Ardabil. Ovdje ima puno medicinskih turista. Mnogi iz Azerbajdžana dolaze operirati nos.

Grad je star tisuću petsto godina. Zlatno doba imao je za vrijeme Safavida. Bili su fanatični i jako im je bilo važno da se razlikuju od Arapa, pa su žene tada zamijenile šareni čador za crni. Suniti kažu da je crna boja za pogrebe i njihove žene ne nose crne čadore. Šijiti kažu da je crna boja, boja ljubavi. Šijiti su u zlatnom dobu brijali ženske glave, odrubljivali ženske glave i bilo ih je normalno istući. Svekrve su poticale sinove da mlate svoje žene. Kako onda to može biti zlatno doba?

Vodič govori da su stari Perzijanci zoroastrijci, da su im Arapi silom nametnuli islam, i  da su u duši i dalje zoroastrijci bez obzira na islamske rituale. Vodič je Azer, a ima plave oči.

Većina zoroasrijskih hramova pretvorena je u džamije. Muslimani svoju vjeru smatraju vrhuncem. Ako si u Iranu, nije dopušteno obraćenje na nižu vjeru, kršćansku ili još nižu židovsku ili nedajbože budizam. Odustajanje od islama kažnjavalo se smrću.

Svake godine dopušta se Irancima posjetiti Meku. Broj je ograničen na sto deset tisuća. Naš će vodič postati hadži za šest godina, kad dođe na red za Meku. Iz poštovanja hadžijem nazivaju i stare ljude koji nisu posjetili Meku. Ove godine su Iranci odustali od svoga prava na hodočašće u znak prosvjeda zbog napada Saudijske Arabije na šijite u Jemenu.

Obilazimo umjetno jezero Shourabil. Uz jezero mnoštvo sjenica pokrivenih crijepom. Iranci vole piknik. Petkom prostru svoje tepihe, izuju cipele, piju čaj, jedu kolače, razgovaraju. Zaustavljaju nas snimatelji s televizije. Ovdje su turisti tako rijetka pojava da nas žele svašta pitati. Kad završe snimatelji, okruži nas djevojačka škola. Njihova liderica Sevil izvrsno govori engleski, pršti životnom radošću, otvorena je i radoznala. Ostale se samo sramežljivo smješkaju. Učiteljica traži Sevil da nas pita smiju li se zajedno s nama fotografirati. Iz ruksaka izvuku svoje tablete i mobitele, pa to traje duže nego televizijsko snimanje. Djevojčice imaju uniforme: hlače, kaputiće do koljena i crne marame. Sevil ima maramu na pola tjemena. Želi ići u Ameriku. Ima američki osmijeh i američko samopouzdanje. Jedva smo se odvojili. Sevil nitko neće mlatit.

Safavidi su početkom XVI. stoljeća postupno ujedi­nili rascjepkanu zemlju, uspostavili zakon i red i uveli čvrstu centralizi­ranu upravu. Uvođenjem šijitskog islama kao nacionalne religije, Safavidi su također obilježili početak nove ere u povi­jesti Irana. Čini se da je ovaj oblik islama više odgovarao perzijskom mentalitetu jer je kult Alija, ključan u šijitizmu, vezan s razvojem sufijskih redova još od XIII. stoljeća.

Sama safavidska dinastija vuče korijene od jednog šijitskog sufijskog reda koji je u XIV. stoljeću osnovao šeik Safi ad-Din Ardebili. Sufisti se pojavljuju još u VIII. stoljeću. Bila je to skupina pobožnih muslimana koja je živjela izrazito skromnim životom, a kako bi naglasili svoj asketizam nosili su grube vunene haljetke koji se nazivaju sufima. Neki su živjeli u zajednicama, dok su drugi bili lutajući propovjednici, slični franjevcima. Među najznačajnijima je bio Rumi koji se sredinom XIII. stoljeća preselio u Anatoliju. Rumi život promatra linearno, kao vječan progres u kojem ono što umire i nestaje biva nadomješteno nečim novim i boljim. Da bi se odnos između Boga i čovjeka mogao pojmiti razum nije dostatan, potrebne su vjera i emocije. Time je Rumi otvorio put transcedentalnom poimanju Boga. Zahvaljujući njemu te njegovim nasljednicima, šahu Tahmaspu, a osobito šahu Abasu Velikom, ovaj red, utemeljen u Ardebilu, proširio se u ostale dijelove zemlje. S vremenom je stekao političku i vojnu moć, a njegov karizmatični vođa šah Ismail zavladao je 1509. godine cijelim Iranom. Iranska kultura cvjetala je na taj način gotovo dva stoljeća, do smrti šaha Abasa.

Mauzolej šeika Safi ad-Dina, osnivača safavidske dinastije, lijep je primjer novina u građenju. Opeka je manja i lakša, ugrađuju muqarnas, vrstu konstrukcije s nišama u obli­ku saća koja se proširila na čitav islamski svijet. Prevladava zlato i zelena boja. Alah je ispisan kaligrafijom milijun puta. Na stropu je izvedena zrcalna slika tepiha. Originalni tepisi su u londonskom muzeju. Rusi su odnijeli osamsto porculanskih suvenira optočenih zlatom, pa muaqarnasi imaju rupe. Porculani su bili oslikani prizorima s vaza koje su bile dar kineskoga cara. Šeik je bio samo hodža, nije volio politiku. Njegov sin Ismail je postao i civilni i vjerski vođa.

Uz mauzolej je medresa, u kojoj je bila smještena stara sufijska škola i groblje s grobnim kamenjem u smjeru noge prema Meki (kad podigneš glavu da si ispravno usmjeren). I ovdje nas opsjedaju mlade djevojke. Sjedim ispod rascvale višnje i gledam kako nas gledaju, mašu, žele zajedničke fotografije. Dan je ugodan i sunčan. Djevojke mi skidaju bijele latice s leđa. Žele kontakt: dodir, pogled, osmijeh. Davor uživa.

Vodič nam pokazuje svečane haljine za vjenčanja i rođendane, intenzivnih boja sa šljokicama u raznim varijantama; na haljinama, na cipelama s visokim potpeticama. Nikad se takav prizor ne može vidjeti uživo, na ulicama. Slavi se u zatvorenim prostorima, ako su religiozni, u odvojenim zatvorenim prostorima. Žene sa ženama. Muškarci s muškarcima. Žene se i ionako dotjeruju zbog drugih žena. Za vjenčanje se dariva ogledalo i dva svijećnjaka. I ogledala su optočena šljokicama. Bijela se haljina odijeva za zaruke, a haljina u živoj boji za vjenčanje. Zamišljam kako to izgleda kad žena skine  crni čador, pa bljesnu šljokice u bojama. Većina žena na ulici čador pridržavaju zubima. Ako u naručju nose dijete, to je jedini način da ne sklizne. Vodič nam priča kako je sa svojom ženom hodao šest mjeseci bez dodira. Nakon što su se upoznali razgovarajući, njegova majka je isprosila djevojku. Majka pomaže sinu u odabiru djevojke. Ako joj se ne svidi djevojčina obitelj, odustaje od prošnje.

Mršav i visok muškarac prodaje ofarbane piliće. Pita me otkuda sam. Kažem mu, a on me poljubi u obraz i pobjegne.

Ovaj narod čezne za kontaktom. Vire iza tezgi, mašu, stavljaju ruku na srce, oči im blistaju, spuštaju stakla na prozorima automobila, dovikuju: I love you. Mala djeca isto dovikuju. I love you. Dijete u meni uživa u osjećaju prihvaćenosti. Melem za dušu. Možda je to samo način ponašanja. Svejedno. Važan je unutarnji osjećaj.

2017-08-30T11:15:15+00:00