Alamut

Serpentine vijugaju između ogromnih strmina prema tvrđavi na 2160 metara. Prebrzo. Kazna je 30 eura. Prosječna je plaća 400 eura.

Čuvari revolucije imaju pravo pretražiti prtljagu. Provjeravaju odijevanje, alkohol, drogu, ali sve rjeđe, kaže vodič. Opraštaju nam kaznu, kad vide da smo stranci.

Promiču zelena brda okrunjena crvenim i sivim kamenim gromadama.

Zastajemo na izvoru pitke vode. Na prostirci sjedi obitelj s djevojčicom i dva dječaka. Oba se zovu Muhamed. Nude nam čaj. Elma uzdiše, jer je to kod nas već nestalo, a sjeća se kad je bilo. Svi su u nekim funkcionalnim odnosima. Nitko ti se više ne raduje samo zato što jesi. Sve će ti učiniti da mu učiniš, kaže Davor. Davor je progovorio, kaže Elma, od sad znači govori. Ne znači.

U pozadini, crveni makovi i žuto cvijeće. U daljini bokori ljubičastoga cvijeća na zelenim padinama. Divlja priroda, kaže Kalman. Lijepa priroda, kaže Jasminka. Lijepa je zato što je divlja, kaže Kalman.

Tu rastu mnoge ljekovite biljke. Iranci prvo koriste tradicionalnu medicinu. Doktoru odlaze tek ako ništa drugo ne pomogne.

Alamut. Tvrđava na stijeni. Ogoljeni vrhovi, okomite litice, uski prijevoji, jezera. Može joj prići samo jedan po jedan vojnik. Ni najmoćniji katapulti nisu mogli dosegnuti do njezinih zidina. Između planina luda rijeka, Šah-Rud. Kad se otapaju snjegovi Elbruza čupa drveće i valja kamenje. S rijeke i jezera, svake se večeri diže gusta, neprozirna magla, koja se uspinje uz liticu do pola uspona, pa Alamut izgleda kao otok u oceanu oblaka. Na jeziku toga kraja, Alamut znači orlovo gnijezdo. Priča se da je princ pustio orla da kruži nebom. Mjesto na koje je sletio odabrao je za gradnju tvrđave. Na kružnom toku golemi orao raširenih krila opasno nas gleda.

Hasan Sabah je obišao cijelu Perziju tražeći mjesto na kojem bi mogao okupiti svoje vjernike, svetište iz kojeg će razvijati svoju djelatnost na sve strane istovremeno. Čim ga je izdaleka spazio, shvatio je da će se tu završiti njegovo lutanje. Šestoga listopada 1090. godine Hasan Sabah zauzima tvrđavu koja će stotinu šezdeset i šest godina biti središte najstrašnije sekte u povijesti. Umjesto da preobraća vladare, on gradi zastrašujuće ratno oružje, kakvo čovječanstvo dotad nije poznavalo: red asasina. Desetljećima će bezbroj glasnika iz Alamuta doživjeti smrt.

Nije dovoljno ubijati, poučavao ih je Hasan, mi nismo ubojice nego izvršitelji smrtne presude. Ubijemo jednoga, zastrašimo sto tisuća.

Nije dovoljno ubijati i zastrašivati, treba znati i poginuti. Umirući na najhrabriji mogući način izazivamo divljenje masa. A iz te mase izaći će ljudi da nam se pridruže.

Poginuti je važnije nego ubiti.

Ubijamo da se branimo, ginemo da preobratimo, da osvojimo.

Hasan nikad nije sišao s Alamuta. Njegovi biografi tvrde da je tijekom posljednjih trideset godina života izašao samo dva puta iz svoje kuće. Poučavao je, pisao, slao svoje ubojice. Ubojstva su se najčešće događala petkom u džamiji, za vrijeme svečane molitve. U trenutku kada su svi pogledi uprti u istom pravcu, žrtva pada, dželat se ne pomiče, glasno uzvikuje naučeni poklič, prkosno se osmjehuje, čekajući da ga ubiju. Poruka je stigla.

Često se govorilo da su Hasanovi ljudi bili drogirani. Kako objasniti da s osmijehom idu u smrt? Marko Polo širio je takve glasine na Zapadu.

Neprijatelji asasina u muslimanskom svijetu ponekad su ih zvali hašišijunima. Riječ asasin je postala sinonim za riječ ubojica. Prema tekstovima iz Alamuta, Hasan je svoje sljedbenike nazivao asasijunima, onim koji su odani Asasu, Temelju vjere, a tu riječ su neki strani putnici doveli u vezu s riječju hašiš. Istina je da je Hasan Sabah dobro poznavao biljke i njihovo djelovanje. Pisao je o napicima za hrabrost. Za bolje učenje koristio je mješavinu meda, oraha i korijandera. Najjače sredstvo ipak je bila vjera, stalno ojačavana sažetim poukama, djelotvornom organizacijom, strogom podjelom zadataka. Odstranio je sve muzičke instrumente, alkohol je bio zabranjen, dao je ubiti svoga pripitog sina, i sina za kojeg je posumnjao da je počinio pogrešku. Kasnije se pokazalo da nije. Sinove je pobio. Žene protjerao (da ne bi kvarile ispravno prosuđivanje). Odvojio se od svijeta, napravio prazan prostor oko sebe, okružio se kamenim zidinama i strahom.

Fidajije, one koji se žrtvuju, Hasan Sabah je birao među onima koji u sebi nose ogromnu vjeru (vjeru u raj kojim će biti nagrađen istog trenutka kad im oduzmu život), spretnost i istrajnost, ali malo sposobnosti za učenje. Nikad on ne bi uputio na žrtvovanje čovjeka koji bi mogao postati širitelj vjere. Fidajije su kastrirali i nije im bilo dopušteno odustati od misije.

Nijedan cilj nije pravičan ako je vezan za ubijanje, govorio je Omar Hajjam. Nebo je igrač, a mi – puki pijuni./ To je stvarnost, ne stilska figura./ Na šahovskoj tabli svijeta On nas smješta i premješta./ A sada nas odjednom spušta u ponor ništavila.

Dugo poslije smrti Hasana Sabaha stanovnici su se bojali i samog pogleda na zidine Alamuta iz straha da ne sretnu njegovu sjenku. Život reda bio je još potčinjen njegovim pravilima. Najstroža askeza, još više nasilja i ubojstava, makar samo za to da se pokaže da smrt vođe nije umanjila odlučnost njegovih sljedbenika.

8. kolovoza 1164. godine, četvrti Hasanov nasljednik, imenom Hasan, objavio je da su dotadašanja pravila ukinuta. Ismailiti, radikalna sekta, preobratit će se u tolerantnu zajednicu. Preporod je trajao sto godina.

Džingis kan bio je najrazornija pošast koja je ikad zadesila Orijent.

Peking, Buharu i Samarkand sravnio je sa zemljom u prvom naletu. U drugom naletu, nakon šesnaest godina opsjedanja, predala se tvrđava asasina koja je sto šezdeset šest godina odolijevala svim osvajačima. Princ Hulagu, Džingis kanov unuk, došao je diviti se tom čudu vojne građevine, nakon čega je naredio svojim vojnicima da sve poruše. Kažu da je biblioteka gorjela sedam dana i sedam noći. I tako su nestale najčuvanije tajne kozmosa.

Između tajni i onih koji ih otkrivaju, ja sam na strani tajni. Moje zanimanje za ljude i stvari je druge vrste, govorio je Hajjam. Vrline potrebne za vladanje nisu iste kao one koje treba imati da bi se došlo na vlast. Da bi se dobro upravljalo, treba zaboraviti na sebe, misliti samo o drugima, naročito onim najnesretnijim; da bi se došlo do vlasti, treba biti pohlepniji od svih ljudi, misliti samo na sebe, biti spreman da pregaziš i najbliže prijatelje.

S vremena na vrijeme poneki čovjek se uspravi na svijetu./ Razastre svoje bogatstvo i proglasi: to sam ja!/ No njegova slava traje koliko i ludi san,/ Jer smrt se već uspravlja i objavljuje to sam ja! Tako je govorio Hajjam. Raj i pakao su u tebi.

Na strmini sam oderala nadlakticu. Osjetila sam užas tog mjesta. Na povratku sam na istom tom mjestu razgovarala s dva mladića. Zapravo sam im bila prevoditelj. Portugalac je došao na kauč surfing Irancu. Ne znaju nijedan zajednički jezik, a smiju se zadovoljno. Iranac ga želi ugostiti najbolje što može. Paradise ima porijeklo u staroj perzijskoj riječi paradaeza što znači vrt. Otac, majka, brat, kćerka, na perzijskom se kažu pedar, madar, baradar, dohtar.

U XI. stoljeću Omar Hajjam je promatrao svijet, Nizam el Mulk je njime vladao, a Hasan Sabah ga je držao u strahu. Sad ovaj svijet izgleda drugačije.

Na povratku s Alamuta sjednem uz betonski kanal kroz koji teče voda i ugledam iransku obitelj kako prilazi svom velikom crnom autu. Vidim da im smetam da dođu do haube i krenem se dizati, a oni me zaustave. Muškarac priđe haubi s druge strane, izvadi cvjetnu grančicu i pruži je meni uz smiješak.

Vodič govori da u iranskom Parlamentu sjede: šijiti, suniti, židovi, ismailiti, zoroastrijci, Armenci, dok Talibani još uvijek kamenuju žene. Niti u Iranu žene nisu ravnopravne. Već je jedanaest godina zatvorena žena koja je ubila muža, jer je oženio drugu. Muškarac je ubio ženu i ljubavnika i nakon tri mjeseca izašao iz zatvora.

Umrle pokapaju odmah, zamotane u bijelu plahtu. Pogrebni rituali se obavljaju prvi, treći, sedmi i četrdeseti dan, kad se meso odvoji od kostiju. Uz molitve se jedu kolači i pije čaj. Za rođenje djeteta ispeče se janje i podijeli siromašnima. Nakon dva mjeseca se dijete obrezuje i opet se siromašnima ispeče janje.

Vozimo se prema Teheranu. Autocesta je u dužini od sto pedeset kilometara gusto osvijetljena.

2017-08-30T12:50:59+00:00